Nijedan naš komita nije htio, bez u ličnoj odbrani, opalit nijedan metak. Mi se nismo svetili iako smo teška srca prelazili preko prebijanja i ubijanja naših drugova ili članova njihove porodice. Mi smo se dogovorili da pamtimo, da ne budemo brzi u osveti i da muški izdržimo taj bol a ravnanje računa da ostavimo za kasnija vremena
piše: Mr Nivak Adžić doktorand istorijskih nauka
Oficir crnogorske kraljevske vojske Todor Milov Borozan iz Bokova (Riječka nahija, opština Cetinje), odan položenoj vojničkoj zakletvi, državi Crnoj Gori i njenom ustavno-pravnom poretku i suverenu – vladaru kralju Nikoli I Peroviću-Njegošu, bio je jedan od glavnih organizatora i vođa Božićnog ustanka 1919. na području Riječke nahije, pogotovo u selu Bokovo i okolnom području, zajedno sa oficirima i rođacima Mašanom Miloševom Borozanom, te Božom Borozanom, ali i drugima istaknutim tamošnjim zelenašima, kako iz Bokova, tako i iz okolnih sela Kosijera, Đinovića, Ulića – Markov Do, kao i sela Mikulića, Tomića i Štitara.
Todor M. Borozan bio je učesnik, u svojstvu jednog od prvaka zelenaša, u borbama protiv srpskih okupacionih trupa i bjelaške omladine u borbama za oslobođenje Cetinja početkom januara 1919. godine. Odbio je da se preda, nakon sloma Božićnog ustanka 11. januara 1919, novouspostavljenim okupacionim vlastima i nastavio nepokolebljivo i rezistentno oružanu oslobodilačku borbu Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore, vojevajući dugo i odlučno po crnogorskim šumama.
On je bio istinski crnogorski patriota, ustanik, zelenaški komita, jedan od komitskih (gerilskih vođa) na prostoru Cetinja i okoline, Riječke nahije i drugih područja u okruženju. Nakon kraha crnogorskog ustanka 1919, Todor M. Borozan emigrirao je u Italiju i bio u političkom egzilu i u oficirskom sastavu Komande crnogorskih trupa u Gaeti (1919-1921).
Iz Italije se u Crnu Goru vratio vratio jula 1919. godine u ekspediciji Krsta Zrnova Popovićasa ciljem podizanja naroda na ustanak. Komitovao je potom najčešće na prostoru Riječke, dijela Katunske nahije i Lješanske nahije i intenzivno preduzimao gerilske akcije protiv srpskih okupacionih trupa, žandarmerije i bjelaških pristalica i kontrakomitskih režimskih plaćenika. Režim ga je pozivao na predaju, a budući da je on odbio da to učini, oglasio ga je kao odmetnika i ucijenio.
Krsto Zrnov Popović
Komitska grupa Todora i Mašana Borozana sukobila se sa srpskom žandarmerijskom patrolom na brdu Ćukovcu, u blizini Bokova i Kosijera i razoružala je, pri čemu je bilo žrtava na strani žandarmerije. Stanovništvo sela Bokova, Kosijera i Đinovića bilo je izloženo represijama i teroru okupacione srpske vojske, žandarmerije i bjelaških četa. Brojni taoci odvedeni su iz sela Bokova, Kosijera, Đinovića i Ulića.
Okupacione vlasti su za Bokovo, Kosijere i Đinoviće uvele policijski čas, ograničenje i zabranu kretanja stanovništva, izvršile su masovna hapšenja i paljenje kuća crnogorskih komita i njihovih familija. Skoro cijela sela Bokovo, Kosijeri i Đinovići bila su zelenaška, bilo kao komiti ili njihovi jataci i pristalice.
Na osnovu spiska Načelstva cetinjskog okruga od 5. decembra 1919, okupacione vlasti su uhapsile i držale kao taoce iz Bokova brojne familije, a tada je samo iz sela Bokova je tada odvedeno u taoce ukupno 47 lica: muškaraca, žena i djece.
Oficir Todor Borozan sa saborcima nastavio je da vrši komitske i ustaničke akcije i tokom februara 1920. godine na prostoru kosijersko-bokovske opštine, ali i Ceklina i Ljubotinja, đe su on i njegovi sapatnici bili izloženi gonećim odredima srpske vojske, žandarmerije, bjelaša i kontrakomita. Ali, nijesu bili uhvaćeni i nijesu se mogli privoljeti na predaju okupacionim vlastima.
Kao ustanici komiti iz cetinjske oblasti 24. februara 1920. godine, koje okupacioni režim naziva “odmetnicima” prema podacima Komande Zetske divizijske oblasti, bili su sljedeći crnogorski rodoljubi: Bokovljani – Todor Borozan, vođa, Mašan Borozan, Đuro Borozan, Luka Borozan, Vuko Borozan, Savo Borozan, Božo Mudreša, Pavić Mudreša, Jovan Mudreša, Joko Mudreša, Jovo Lompar, Božo Lompar, Risto Maretić, a iz Kosijera komiti su bili: Petar Radović, Blažo Radović, te iz Đinovića Periša Nikolin Adžić [1].
U memoarima u poglavlju KOMITOVANJE komandir crnogorske vojske i ustanički prvak Todor Milov Borozan dalje piše:
»Kontra komiti. Da bi vlasti bile bolje obaviještene o našem kretanju i da bi pojedinci ostvarili svoje ciljeve (u vezi dobijanja nagrada, ubijanjem komitskih vođa) organizovali su manje grupe ujedinitelja, koji su se nazivali »komiti«.
To su u stvari bili kontra komiti. Kontra komiti su imali za cilj da putem prevare naroda i naših jataka, saznaju naša skloništa i naše kretanje. Kontra komiti su se narodu predstavljali kao komiti a kod žena i djece raspitivali su se o komitima. Od onih domaćina za koje su mislili da su nama naklonjeni, zahtijevali su da im kažu gdje se nalaze komitske grupe, jer moraju da im predaju važna naređenja u vezi novih planova i zajedničkih akcija.
Lažnim predstavljanjem i lažnim zahtjevima nijesu uspijevali prevariti narod i nijesu mogli otkrit naša skloništa. Njihova ukazivanja na nove zadatke i zajedničke akcije nisu uspjevala, jer je narod u sve to sumnjao. U stvari oni su se otkrivali svojim ponašanjem, u prvom redu slobodnim kretanjem i nasilnim uzimanjem hrane.
Bataljon crnogorske vojske u Gaeti
Između ostalog evo i jednog događaja. Došli su neki ljudi kod Marka P. Andrića i predstavili se »komiti«. Marko im je rekao da on sa komitima ne želi da ima nikakve veze no da napuste njegovu kuću. Na to su oni zatvorili Marka, Boška Vidova i još neke Markodoljane [2] u konobi Markove kuće. Neko je posumnjao da su to komiti, te napisao jedno pismo predsjedniku opštine. Predsjednik Sokolske opštine tada je bio Savo Ivov Mudreša.
Jedno momče odnijelo je to pismo i predalo lično Savu Ivovu. Savo je odmah pokupio ljude iz Bokova i Kosijera i prije zore opkolio kuću Marka Perova u kojoj su bili samozvani »komiti«.
Ispred kuće Savo ih je pozvao na predaju i opalio nekoliko metaka iz puške. Tom prilikom rekao im je: »Kuća je opkoljena i biće zapaljena ako se ne predate«.
Kad su oni vidjeli zlu priliku, izašli su iz kuće i predali oružje. Tada je Savo od njih uzeo ključ od konobe i puštio Marka i ostale zatvorenike. Kad su ostali vojnici počeli da slave kako su uhvatili komite, a neki i na glas govorili da ih sve treba pobit, oni su od čistog straha Savu priznali da su kontra komiti.
No Savo je uspio da smiri vojnike a njih je razoružane pod stražom sproveo preko Jačega Potoka i rekao im da se nikad više ne pojave na njegovu teritoriju. (Poznato je bilo da je Marko Perov [3] bio komitski jatak, pa je bilo jasno da komiti ne zatvaraju svoje jatake). Sve ovo što se zbivalo mi smo gledali iz naših skrovitih skloništa.
Kontra komiti su imali malo uspjeha. I ako su se predstavljali kao komiti narod im nije vjerovao. Oni su u ime komita, pljačkali kuće ljudima u cilju sticanja lične koristi a nisu se ustručavali da im opljačkaju i pokolju stoku, što mi nijesmo nikad radili. Tako su te bestidne laži i bezočni postupci, otkrivali njihove neljudske i ubilačke namjere. Tako je stvaran razdor i nesloga među Crnogorcima. Ove prodate i lakome duše, prodale su svoj obraz i čast, za sticanje materijalne koristi a Boga mi neki su i dobro zaradili.
Nekad smo i mi nastojali da se sretnemo sa ovim »komitima«. Imali smo namjeru da ih ispitamo pa smo im postavljali zasjede. Kad oni upadnu u našu klopku mi ih razoružamo. Poslije toga počinjemo sa njima prijateljski razgovor, koji se sastojao iz najobičnijih pitanja: »Ko je vođa grupe, koliko ih ima u grupi, na kojem su terenu, što imaju od oružja«, itd. Dok su jedni sa njima vodili razgovor, drugi su na njihovom oružju potajno lomili ili zamjenjivali udarne igle i tako ga onesposobljavali za upotrebu. Da bi bili uvjereni da su stekli naše povjerenje, mi smo im to oružje vraćali i ponudili ih da ostanu sa nama.
Oni su kratko ostajali u nadi da će im se pružiti pogodna prilika da nekoga ubiju. Razumljivo da oni nisu znali da je njihovo oružje neupotrebljivo, pa kad su pokušali da ga upotrijebe i kad puška ne opali, nalazili su se na velike muke. Neki su pokušavali da bježe, neki su se odmah predavali i priznavali svoje ubilačke namjere. Mi smo ih ponovo razoružavali, ispitivali i puštali, da idu. Poslije toga oni su trčali u najbližu žandarmerijsku stanicu i kazivali kako su ih napali komiti, pa su im uspjeli pobjeći, te su tražili da se odmah organizuju potjere. Mi smo imali svukuda ljude, koji su nas obavještavali o njihovim zahtjevima i preduzetim potjerama.
Treba shvatit da se komiti nijesu borili, već je naš boravak u šumi, u stvari, bilo iščekivanje odluke velikih sila, što će se uraditi sa crnogorskim kraljem (koji je bio u emigraciji sa saveznicima) i sa crnogorskom državom. No naše nade bile su uzaludne, bi onako kako su oni htjeli i odlučili…
Zelenaši su bili podijeljeni u tri grupe: jedni su otišli u šumu, to su bili – Komiti. Druga grupa su bili naš čvrsti oslonac – Jataci. To su bili većinom invalidi iz prošlih ratova a pored njih bilo je uglednih i sigurnih domaćina. Treća grupa su bili naši simpatizeri, koji su ostali kod svojih domova, ali su uvijek nastojali da nam pomognu. Mnogi od ovih ljudi, postali su žrtve bjelaša, po pazarima ili po selima – kad su potjere dolazile.
Komiti su napustili svoje domove i familije i odbjegli u šume da se zaštite od bjelaškog nasilja. Nosili su oružje. Bili su podijeljeni po manjim grupama, radi lakšeg i neprimjetnijeg kretanja. Manje grupe su bile pogodnije za snabdijevanje hranom. Svaka grupa je imala svog starješinu. To je bila poslušna disciplinovana vojska, koja se pridržavala dogovorenih pravila. Naša pravila su bila sačuvat obraz i dostojanstvo i ne prolivat ljudsku krv.
Nijedan naš komita nije htio, bez u ličnoj odbrani, opalit nijedan metak. Mi se nismo svetili iako smo teška srca prelazili preko prebijanja i ubijanja naših drugova ili članova njihove porodice. Mi smo se dogovorili da pamtimo, da ne budemo brzi u osveti i da muški izdržimo taj bol a ravnanje računa da ostavimo za kasnija vremena. Nismo htjeli da ubijamo ni naše krvnike – koje smo dobro znali – da ne razbuktimo međusobni pokolj. Nismo htjeli da raspirujemo osvetu, jer smo se bojali raznih podmetanja, koja bi mogla izazvat narod protiv nas. Ubistva smo prepuštali njima a oni su ih pripisivali nama. Nama je savjest bila čista i mirna.
Nismo palili kuće bjelaša, ni njihovih doušnika. Znali smo skoro poimenično svakoga ko je zapalio naše kuće, ali nismo htjeli da se svetimo istim načinom. Čekali smo bolja vremena.
Nismo pljačkali kuće ni onih koji su opljačkali naše a ne čije druge. Nama je ta metoda bila ispod časti i ispod našeg dostojanstva. Mi nismo htjeli nikad ništa tuđe.
Nijedan moj komita nije nasilno uzimao hranu ni iz jedne seoske kuće. Nismo imali potrebe za tim. Nismo klali tuđu stoku radi ishrane. Jataci i naši simpatizeri hranili su nas, onako kako su mogli i mi smo bili zadovoljni. Neću pretjerat ako kažem da je skromnost i uzdržljivost bila naša osobina.
Od naših pristalica dobijali smo obavještenja o interesantnim pojedinostima: Pripremanju potjera, pravcima kretanja žandarmerijskih patrola, o licima koja dostavljaju vlastima podatke o nama ili o onima koji namjeravaju da zarade ucjenu naših glava. Takođe smo bili obaviješteni čije su kuće bile opljačkane ili zapaljene, ko je odveden u zatvor itd.
Porijeklo našeg oružja bilo je različito. Poslije propasti Austrougarske, narod dođe do nešto oružja, sa malo municije, to su bile austrijske kratke karabije sa magacinom od pet metaka. Narod ih posakriva, kao da je znao da mogu valjat. Nešto oružja uzimali smo, prilikom razoružanja manjih bjelaških potjera. Razoružavali smo i žandarske patrole kad upadnu u našu zasjedu. Našto kasnije jedan dio oružja donosili smo iz Italije, kad smo uspostavili vezu i osigurali prolaz preko Krajine i Albanije.
Kralj Nikola
O tom putu za Italiju reći ću nekoliko rečenica. Prije ovih ratova Crna Gora je imala dobre veze sa Italijom. U toku austrijskog ropstva, te su veze prividno prekidane, da bi se ponova za vrijeme komitovanja uspostavile. Ovoga puta ja sam bio određen da idem u Italiju. Vjerovatno zbog toga što sam prije pet godina, završio obuku o specijalnoj službi u vojsci, ili možda zato što sam dobro poznavao Krajinu i Sjevernu Albaniju (naročito okolinu Brdice, Bušata, Bardanjola i sve do obale Jadranskog mora).
Sa mnom su bila dva odabrana druga. Pravac kretanja bio je: Karuč, Jezero, Kraina, Bojana, Skadar pa na zapad do Sv. Ivana Meduanskog, gdje smo se ukrcali na brod za Italiju.
Pored nabavke oružja trebalo je da se sastanem sa nekim ljudima i sa Jelenom, ćerkom kralja Nikole, koja je neke stvari, koje sam donio, pouzdanim kanalom morala dostavit svom ocu u Francusku (Kralj se nalazio u Neji kod Pariza). U Italiji smo se zadržali nešto više od mjesec dana. Pri povratku smo uzeli nešto oružja, ukrcali se na brod u Brindizi i istim putem došli u Crnu Goru.
(Napomena: Todor ne navodi imena ljudi i mjesto sastanka sa Jelenom, kod koje je čekao odgovor od kralja toliko dugo vremena, jer je to povjerljivi zadatak. Vjerovatno je i donošenje oružja, bilo zvanično opravdanje puta u Italiju i za same komite. Njihova veza sa Italijom bila je sigurna, zato što je Italija, jedina između velikih sila prisutnih na mirovnoj konferenciji, poslije Prvog svjetskog rata, ustala u odbranu prava Crne Gore) [4].
Nekoliko mjeseci poslije našeg povratka ukazala se ponovna potreba za put u Italiju. Određen sam i drugi put sa sličnim zadacima. Ovoga puta grupa je bila veća, jer je bilo potrebno donijet veće količine oružja. Pravac kretanja bio je nešto izmijenjen u odnosu na prethodni. Među oružjem koje je isporučeno bile su puške sa municijom, mitraljezi i ručne bombe.
U Italiji smo ostali oko 20 dana. Utovar je ukrcan na brod u Brindizi. Pri povratku na prelazu preko Bojane bili smo napadnuti od albanske grupe, ne znam za čiji su interes radili. Morali smo prihvatiti borbu u teškim uslovima, jer smo bili teže pokretni. I ovoga puta morali smo primijeniti malo vještine da bismo sačuvali utovar. Kad smo tovar otpremili sa dvojicom, malo smo popričekali napadače, sredili stvari i stigli utovar. Oružje koje smo donijeli dijelila je naša komanda po grupama. Mojoj grupi je dodijeljen jedan mitraljez, koji smo ja i L.D. sakrili za Prašno Ždrijelo na pogodno mjesto, da imamo ako kad bude trebalo.
Imao sam dobar durbin, koji mi je omogućio, da dobro osmatram okolinu. Teren sam dobro poznavao. Znao sam do detalja kome koji teren pripada i ko tuda čuva stoku.
U šumi smo imali više gnijezda. Poneki jatak znao je za pojedino naše gnijezdo, gdje bi nam ostavljao važne poruke ili ponešto od hrane. Danju smo mirovali u gnijezdu po pećinama i drugim skloništima, koja su bila dobro kamuflirana.
Često smo se premještali sa jednog mjesta na drugo tako da bi zavarali trag i da niko ne bi znao gdje se nalazimo. Dešavalo se da se neko primakne skloništu i da ne može primijetiti da tu ima žive duše. Ponekad smo bili danju pod vedrim nebom, no to je zahtijevalo opreznost i budne straže, koje su uvijek bile na osmatračnicama.
Oficir i komita Mašan M. Borozan
Kad smo grupno spavali, ležali smo ukrug, sa nogama okrenutim prema centru. Puške su bile položene sa lijeve strane tijela a kaiš umotan oko lijeve ruke. To je bio najbolji položaj za odbranu u slučaju iznenađenja. Uvijek smo imali postavljene straže na nekoliko isturenih mjesta, u zavisnosti koliko nas je bilo u grupi. I ako nas je ovo iscrpljivalo, budnost je bila osnovno pravilo za izbjegavanje iznenađenja. Kad nas je bilo trojica, jedan je bio na straži a dvojica su bili na rastojanju od 10 do 15 metara.
Prilikom kretanja koje je bilo rizično, kretali smo se na većem rastojanju jedan od drugoga. Kretali smo se u smiraj dana ili ispred zore. Noći su bile pogodnije za kretanje, pa smo se tome prilagodili. Nikad nismo išli putem ni puteljkom. Kretali smo se po bespuću sredinom brda, da izbjegnemo vrhove i kose, koje mogu da nas otkriju prema odbljesku neba. Podnožja smo izbjegavali, zbog mogućnosti da upadnemo u zasjedu.
Preko ždrijela nijesmo prolazili, ako nijesu bila dugo pod našom prismotrom. Prilikom kretanja, pušku sam uvijek nosio napunjenu sa metkom u cijev, ne zakočenu. Držao sam je ispod desne ruke, sa prstom na obarač, spremnu da opali. Trebalo je biti obazriv suzdržljiv i savladati strah. Dešavalo se vrlo često da čujem ispred sebe kretanje, pa sam morao biti strpljiv, dok ne vidim, da li je zvjerka ili čovjek, da se ne desi da puška opali i da otkrijem svoj položaj, te da postanem žrtva, kao obična zvijer, na koju su lovci podigli hajku.
Naše oružje bilo je sigurno, puške su dobro gađale, ruke nam nisu tresle, oči nas nisu varale, bili smo izvježbani i izdržljivi. No Bog nas je sačuvao od većih grehova. Naše samo-pouzdanje bilo je jače od nas samih. Bili smo uvjereni, ko se za pravdu bori, da mu i Bog pomaže. Mi se nismo krili a nismo bili nevidljivi, ni na Skadar ni na Bregalnicu, ni u drugim bitkama, ali Bog nas je čuvao možda za veće muke. Tvrda vjera čvrsti momci, ulivali su povjerenje ne nama samima, nego i svima koji su sa nama u dodir dolazili. U datim trenucima, čovjek ne može da procijeni svoju snagu i svoju moć. On može da učini više i da izdrži više, nego bi ikad mogao da pretpostavi. Čovjek ne pada dok ne klone duhom – a ako klone duhom – onda je pitanje kakav je čovjek?
Spomenica Božižnog ustanka
I ako smo ličili na progonjene zvijeri, imali smo nadu u Boga, pošto nas je jedino on mogao sačuvati a mi smo od naših predaka naučili »Pregaocu Bog daje mahove«.
Nismo smjeli postat pljačkaši, osvetnici i ubice, kako su nas bjelaši prikazivali. Sve pljačke koje su nam oni pripisivali, bile su izvedene od kontra komita i drugih nasilnika koji su se služili našim imenom ili u ime naših naređenja, a mi za to nismo znali.
Naši jednomišljenici koji nijesu mogli odit u komite zbog starosti ili zbog posljedica ratnih rana, ostali su kod svojih domova i postajali naši jataci. Oni su bili čvrst oslonac, u njih smo imali veliko povjerenje a oni su nas istinski čuvali. Oni nijesu žalili da sa nama dijele posljednji obrok i ako se još nisu bili oporavili, od teškihgladnih austrijskih godina. Od početka pojedini ljudi, bili su sumljivi vlastima, kao komitski jataci a pojedine su opanjkali bjelaši, ko zna iz kojih razloga i za koje interese, neki su to radili zbog straha od osvete, za ono što su radili u toku austrijskog ropstva.
Ko su u stvari bili naši jataci svako je mogao da nagađa na svoj način, jer mi i danas prećutkujemo njihova imena i o njima uopšteno govorimo. Važno je sačuvat jednu istinu od zaborava, da nisu poklekli pred svim nedaćama koje su ih snalazile, već su sačuvali svoju čovječnost, ponos i dostojanstvo. Oni su nam jatakovali iako su dobro znali da sa tim dovode u pitanje opstanak sebe i svoju porodicu. Mnogima je, zbog sumlje da su jataci, kuća opljačkana ili zapaljena, stoka poklata a oni u zatvor odvođeni. No i pored svega što su propatili, ostali su časni i pošteni, ostali su dosljedni i vjerni prijatelji svih onih koji su se borili za C.G. i njena prava«.
(Nastavlja se…)
[1] Vidi detaljno: Pprof. dr Šerbo Rastoder, „Skrivana strana istorije (1918-1929“…, drugo izdanje, Cetinje-Podgorica, 2005, tom 3, dok. br. 1410, str. 1745.
[2] Markov do, zaseok u selu Ulićima, između Bokova i Đinovića-napomena N. A.
[3] Marko Perov Andrić s Markova dola (Ulići)-napomena N.A.
[4] Napomena je navedena prema tekstu Memoara i čini sastavni dio rukopisa-napomena N. A.
Analitika
